Svaki poduzetnik i obrtnik susreće se s rizicima kao neugodnom temom, pod kojom podrazumijeva sve moguće štetne situacije koje mogu nastati iz različitih uzroka, te im je zajedničko to da ga koštaju. Svaka poslovna aktivnost može se staviti na skalu sigurnosti između totalne sigurnosti (npr. isporuka artikala ili usluge sigurnom kupcu) i potpune nesigurnosti (pokušaj prodaje artikala u inozemstvu). Rizici su najčešće negativni (prijetnje, opasnosti) ali s druge strane mogu biti i pozitivni (prilike i mogućnosti). Pri tome vrijede neka pravila po kojima ne treba riskirati više nego što možemo podnijeti (npr. koliko kredita si možemo priuštiti), kao i ono da se ne isplati puno riskirati za malo koristi (npr. izlazak na novo tržište bez razrađenog plana).
Rizicima se treba baviti, predviđati mogućnost njihovog nastanka, mjeriti ih i njima upravljati prije nego što nastanu, a ne nakon. Iako neki poduzetnici izbjegavaju sagledati svoje rizike, upravo njihove rizike sagledava njihova banka kao i svaka „zainteresirana strana“ s kojom je u nekom odnosu, poslovni partner, dobavljač, osiguravajuća kuća, porezna uprava. Primjerice, za banku je poduzeće kao klijent rizično ako ima udio duga prema imovini (koeficijent zaduženost) veći od 50% te ako mu je neto financijska poluga veća od 5 (krediti minus novac / zarada prije amortizacije).
Sličan pojam riziku je neizvjesnost koja je također neizbježna ali se smanjuje planiranjem. Rizik je stanje u kojem se kao posljedica neke odluke može javiti niz rezultata s poznatom vjerojatnošću svakoga od njih te se njihovo nastupanje može ukalkulirati u troškove. S druge strane neizvjesnosti su stanja za koja ne možemo odrediti vjerojatnost ili ne znamo kako odrediti jer su subjektivne prirode. Primjer rizika za poduzeća koje obavlja prijevoz robe je vožnja duža od dopuštene pri čemu se riskira policijska kazna za koju možemo unaprijed znati koliko iznosi. Za isto poduzeće neizvjesnost bi bila slanje tehnički neispravnog vozila na dulji put, s lošim gumama, upitnim kočnicama pri čemu se može dogoditi niz loših situacija, od kvara, prometne nesreće, ozljede vozača, policijske kazne i troškova isključivanja iz prometa.
Ovisno o djelatnosti i situaciji poduzetnika i obrtnika, postoji mnogo različitih vrsta rizika: poslovni rizik, rizik likvidnosti, rizik neispunjenja, tečajni rizik, rizik gubitka poslovnog i reputacijskog ugleda, državni rizik, rizik osiguranja, rizik lošeg softvera, rizik propuštanja pohrane podataka na vanjski disk i oslanjanja samo na „cloud“, rizik krađe, rizik prijevare, rizik pogrešnog prikaza financijske slike partnera, rizik nepredviđene izmjene zakona i propisa. Primjerice, novi računovodstveni softver može otvoriti mogućnost za pogreške (poslovni rizik) ali također može nekome pružati priliku da manipulira financijskim rezultatima ili da protupravno prisvoji sredstva (rizik prijevare).
Postoje financijske djelatnosti koji se najviše baziraju na mjerenju rizika, poput osiguravajućih kuća, banaka i revizija. Pri tome one prognoziraju i mjere svaki od rizika u obliku situacija da se neće ostvariti neka zarada, da će nastupiti neki osigurani slučaj ili da se neko poduzeće iskrivljeno prezentira. Pri tome koriste razne složene matematičke izračune poput izračuna vjerojatnosti nastupanja, distribucije vjerojatnosti, varijance (odstupanja), standardne devijacije, koeficijenta varijacije, korelacije, regresije. Poduzetnici i obrtnici primjenjuju znatno jednostavnije alate poput tablice rizika i kataloga rizika s njihovim opisima, izvorima i mjerama za upravljanje.
Banke kod odobravanja kredita za svakog klijenta određuju kamatnu stopu, koja se sastoji od “nabavne” cijene posuđenog kapitala uvećane za premiju rizika onog poduzeća kome odobravaju kredit. Kod revizije financijskih izvještaja klijenta revizorske kuće rade procjene rizika i izvora nastanka rizika njegovom poslovnom okruženju. Primjerice, jedan poslovni rizik tumači se kao nagli pad prometa zbog pandemije, uz implikaciju u obliku teže naplate potraživanja. Drugi izvor poslovnog rizika može biti neurednost u skladišnoj evidenciji poduzetnika, a implikacija je precijenjeno stanje zaliha koje može poslovnog partnera dovesti u zabludu.
Nadalje, izvor rizika prijevare može biti učestala prodaja za gotovinu što implicira ukradenu robu ili gotovinu. Drugi česti rizik prijevare je umjetno forsiranje obujma prometa na poslovnom računu poduzetnika ili obrtnika putem velikih iznosa kompenzacija ili učestalim podizanjem i polaganjem istih sredstava na poslovni račun, a sve u cilju kako bi se pred financijerima prividno stvorilo dojam solventnog poduzeća sa stabilnim priljevima.
Ako je upravljanje rizicima ugrađeno u kulturu poduzeća, tada je poduzeće znatno robusnije i pripremljenije za suočavanje s njima. Prvi korak je prepoznavanje rizika koje se ostvaruje razgovorom sa zaposlenicima, putem upitnika, usporedbom s konkurentima, učenjem iz prošlih iskustava ili simulacijom nastanka nekog događaja i načina reakcije poduzeća.
Sljedeći korak je odabir načina postupanja s rizicima. Jedna moguća aktivnost je ublaživanje rizika (npr. kupovanje strane valute dok je tečaj nizak), sljedeća je transferiranje rizika (npr. outsourcing aktivnosti poput dostave, ugovaranje police osiguranja), eliminiranje rizika (npr. „nemoj voziti viličar po ovom dijelu objekta“, „odgodi aktivnost rada stroja zadnji sat radnog vremena“).
Rizike često najbolje vide promatrači izvana, zato što su obrtnik i poduzetnik zaokupljeni poslovnim procesima, rokovima i svakodnevnim isporukama. Zbog toga se često angažiraju vanjski konzultanti koji kao profesionalci stručno analiziraju tvrtku te uvode procese i aktivnosti upravljanja rizicima.
Svako poduzeće koje želi uvesti ISO certifikat kvalitete obavezno je definirati svoje rizike, odrediti u kojem procesu nastaju (nabave, prodaje, opisanim radnim procesima) te način kako se njima upravlja. Primjerice u procesu prodaje, rizik je otežana naplata, a način upravljanja je redovita provjera boniteta kupaca i učestala komunikacija s kupcima. Nadalje, postoji i norma ISO 31000 za upravljanje rizicima koje neko poduzeće obavezno uvodi jer je primjerice bitna karika u nekom lancu dobavljača velike tvrtke koja na taj način smanjuje svoje rizike (npr. dobavljači dijelova za tvornicu automobila).
Veća poduzeća imaju sustavan način upravljanja rizicima u obliku ERM odnosno Enterprise Risk Management koncepta koji se ažurira barem jedanput godišnje. Pri tome radi se detaljna procjena rizika, vjerojatnost i učestalost njihovog nastanka, analizu, postupak odgovornih osoba, iskustveni alati za njihovu prevenciju u budućnosti.
Bez obzira na veličinu, poduzeće i obrt se može „uspavati“ unatoč uspostavljenom upravljanju rizicima. Takve situacije nastupe kada se smanji opreznost odgovornih ljudi te se ponavljaju iste greške, prepusti se ustaljenim navikama, zanemaruje procedure zaštite na radu, kada se previše oslanja na intuiciju, kada se zbog inercije u jednom dijelu primjenjuju reaktivne kontrole a u drugom proaktivne, kad uprava izbjegava prihvatiti promjene itd. Primjer iz prakse je jedna naša velika tvrtka u kojoj je odjel nabave sustavno upravljao rizicima i tako štedio na troškovima, dok je drugi odjel skladišta zbog velike fluktuacije zaposlenika imao puno nastalih šteta u manipulaciji robom, što je dovelo do toga da su štete skladišta poništavale onu prvotnu uštedu nabave.
Zaključno, može se sažeti da je srž upravljanja rizicima u tome da pravi ljudi poduzeća i obrta imaju točne i pravovremene informacije, transparentnu međusobnu komunikaciju s jasnim ciljevima poslovanja, definirane načine tko što radi, proaktivne kontrole raznih odstupanja te otvorenosti za prilagođavanje i uvođenje promjene u svrhu efikasnosti i sigurnosti svog poslovanja.
Autor: mr.sc. Krešimir Golubić, MBA
Sadržaj internetske objave isključiva je odgovornost razvojne agencije IGRA Grada Ivanić-Grada.
„Razvoj usluga Razvojne agencije IGRA s ciljem unaprjeđenja informiranja za poduzetnike”
