Kredit je danas najčešći način financiranja poduzetnika u Hrvatskoj. Razlozi za to su zakonske odredbe prema kojima je financiranje dugom porezno prihvatljivije od financiranja vlastitim kapitalom vlasnika, odnosno glavnicom. Načelno, poduzeće se može financirati zadržanim zaradama, vlasničkim ulaganjem i zaduživanjem najčešće kod banaka. Optimalnu strukturu financiranja trebala bi predstavljati ravnotežna kombinacija navedenih izvora.
Poduzeće i obrt mogu se financirati novcem vlasnika i ostvarenim prihodima (eng. bootstrap) ali to je sporiji put, brži je putem dobivanja novca izvana (eng. raise money) pod uvjetom da poduzeće ima mogućnost rasta na tržištu i realan poslovni plan. Poduzeća u svom razvoju trebaju pribaviti novac periodično nekoliko puta u vremenskim razmacima.
Hrvatskim malim i srednjim poduzećima je pristup financiranju tijekom cijele tranzicije jedna od najvećih prepreka u poslovanju. U drugim zemljama tranzicije najveće prepreke su traženje kupaca i konkurencija. U usporedbi s poduzećima iz Europske unije naša poduzeća imaju kraći životni vijek, manju produktivnost i više troškove financiranja. Ona su uglavnom pokretana iz nužde, a manje iz prepoznate tržišne prilike kao što je slučaj u Europskoj Uniji.
Danas u Hrvatskoj posluje samo 20 banaka ali prije dvadeset godina bilo ih je oko 50. Prema statistikama Hrvatske narodne banke, od danih kredita mikro poduzetnicima, 60% iznosa je namijenjeno za investicije, a 25% za obrtna sredstva. S druge strane, mala poduzeća koriste 50% kredita za investicije a 33% na obrtna sredstva. U pristupu bankarskim izvorima poduzeća su suočena sa strukturnim barijerama poput nedostatka kolaterala. U kreditiranju temeljenom na imovini (eng. asset-based lending) banka se fokusira na imovinu poduzeća i njegovih vlasnika kao kolateral, a to prvenstveno radi zbog nemogućnosti pouzdavanja u financijske informacije poduzeća. Štoviše, iako je zakonski minimum bio 1 do 1.2, većina banaka tražila je da vrijednost kolaterala bude barem 2 puta veći od vrijednosti kredita. Učinci takvih zahtjeva se odražavaju u otežavanju klijentima pristupa kreditima, najviše malim poduzećima te čine kredite skupljima.
Svaki obrtnik i poduzetnik treba razmisliti za što mu zapravo treba financiranje. Mogući odgovori su: za obrtna sredstva, za refinanciranje ranije uzetog kredita, za osnovni zajam (njem. Grundkredit), za dovođenje proizvoda na tržište (eng. Product market fit), za rast poslovanja (zapošljavanje ljudi, unajmljivanje prostora) itd. Ne trebaju sva poduzeća kredit, posebno ona koja se mogu financirati iz vlastitog novčanog toka zbog visokih marži ili niskih troškova u odnosu na konkurente. Primjerice obrtnik koji radi sam u svom prostoru ima znatno niže troškove od onoga koji zapošljava radnika i radi u iznajmljenom prostoru.
Osim kredita koji predstavlja dužnički način financiranja, postoje i vlasnički načini financiranja kroz prodaju manjinskog udjela u svom poduzeću, a što je u Hrvatskoj rijetko korišteno u usporedbi s razvijenijim zemljama. Uz to, vlasničko financiranje je znatno kraćeg vijeka od financiranja putem dugoročnog kredita banke. Vlasnički financijeri se uglavnom zadržavaju do 5 godina, pod uvjetom da ostvaruju internu stopu povrata na uloženi novac barem 20%, nakon čega prodaju svoj udjel. Za razliku od banaka, venture capital fondovi i akceleratori usporedno s financiranjem poduzetnika provode s njim mentorsko-edukacijski program.
Prije uzimanja kredita svaki poduzetnik se može obratiti u neku poduzetničku potpornu instituciju PPI poput razvojne agencije, Hrvatske agencije za malo gospodarstvo ili županije te provjeriti može li se prijaviti za bespovratna sredstva (njem. Fördermittel). Poduzetnik početnik bez svog kapitala i s kratkom poviješću (eng. track record) rijetko je kreditno prihvatljiv. Start up poduzeća početnici nemaju kreditnu povijest te su najčešće bankama neprihvatljivi ali taj nedostatak može pokriti Hrvatska agencija za malo gospodarstvo ili HAMAG BICRO (https://hamagbicro.hr) koja izdaje jamstva za pokriće dijela glavnice kredita za investicije ili obrtna sredstva. U takvim shemama mikro poduzetnik može dobiti zajam za nabavku stroja, vozila ili uređenje poslovnog prostora, te trećinu za obrtna sredstva u iznosu do 25 tisuća eura uz rok otplate od 2-5 godina. Mali poduzetnik može dobiti veći iznos, od 25-50 tisuća eura na 10 godina za osnovna sredstva.
Bitno je istražiti banke i njihovu ponudu, a za početak korisno je istražiti neke od popularnih internetskih portala za usporedbu raznih vrsta kredita građanima prema kamatnim stopama i vrstama kredita i su https://www.moj-bankar.hr/ i https://www.hnb.hr/informativna-lista-ponude-kredita-potrosacima.
Drugi bitan detalj je da li se kredit odobrava uz fiksnu kamatnu stopu ili najčešće korištenu promjenjivu kamatnu stopu. Prema podacima Hrvatske narodne banke 80% odobrenih kredita su s promjenjivom kamatnom stopom. Banke kredite poduzetnicima svrstavaju u tri glavne kategorije: krediti za obrtna sredstva, krediti za investicije i ostali krediti. Banka promatra poduzetnika u cjelini te pri tome zahtijeva više različitih dokumenata što je kredit složeniji. Primjerice, za investicijski kredit poduzetnik mora pripremiti čak dvadesetak različitih dokumenata, a za kredit za obrtna sredstva znano manje.
Banci je potrebno puno dokumenata kako bi iz njih iščitala održivost financijske konstrukcije tražitelja kredita: realan višegodišnji plan, pouzdane godišnje financijske izvještaje s prikazanim pravim stanjem, SWOT analizu, popis ugovorenih projekata, marketinški plan s analizom tržišta, liste najvećih kupaca, dobavljača i konkurenata. Pri tome onaj poduzetnik koji ostvaruje prihode iz više različitih izvora ima veliku prednost od onoga čije poslovanje ovisi samo o nekoliko bitnih kupaca. Iz prikupljenih dokumenata banka radi procjene rizika, analize otpornosti poduzetnika na stres i vjerojatnosti urednog vraćanja kredita. Banka također radi i analizu tzv. pet Porterovih sila koje djeluju na poslovanje poduzetnika unutar neke industrije, a to su: rivalitet među etabliranim konkurentima, poremećaji zbog ulaska novih konkurenata, poremećaji zbog ulaska supstitutivnih proizvoda, pregovaračka moć dobavljača i pregovaračka moć kupaca.
Razlog opreznosti banaka su dosadašnja ekonomska kretanja u Hrvatskoj pri kojim su hrvatski poduzetnici i obrtnici bili znatno pogođeni financijskom krizom 1998. godine u kojoj je svaka dvanaesta kuna bankarskog plasmana bila izgubljena, kao i idućom krizom od 2008.-2014., u kojoj je oko 28% kredita malim poduzećima svrstano u kategoriju loših, kao i najnoviju krizu uzrokovanu Covid-19 epidemijom od 2019. godine, uz razliku što se ovaj puta država uključila u pomoć za očuvanje radnih mjesta. Ako se usporedimo s prosječnim malim poduzećima iz EU-27 zemljama, ona ostvaruju 2 puta veći prihod po zaposlenom od hrvatskih poduzeća, a kod srednjih poduzeća čak 2,2 puta veći prihod po zaposlenom.
Dodatni ograničavajući faktor je što su hrvatski obrtnici, mikro i mala poduzeća pod stalnim okruženjem nelikvidnosti i straha od neplaćanja te nisu razvila razinu povjerenja u vrijednosne papire poput mjenica i zadužnica kao zamjenu za novac u platnom prometu. Tijekom svih kriza u dosadašnjem razdoblju tranzicije pogoršavaju se pokazatelji likvidnosti, profitabilnosti i financijske stabilnosti poduzeća. Isti pokazatelji kod poduzeća iz razvijenijih zemalja imaju znatno manje oscilacije vrijednosti od hrvatskih, a kvalitetni mehanizmi financiranja znatno ublažuju te oscilacije.
Banka ima cilj što više umanjiti kreditni rizik te u postupku odobravanja kredita ima točno utvrđene korake i financijske izračune poput LTI, DTI, LSTI. LTI (engl. loan-to-income) je omjer iznosa odobrenoga kredita i ukupnoga godišnjega raspoloživog dohotka poduzetnika u trenutku odobravanja kredita. DTI (engl. debt-to-income) je omjer ukupnog duga potrošača i ukupnoga godišnjega raspoloživog dohotka poduzetnika u trenutku odobravanja kredita. LSTI (engl. loan-service-to-income) je omjer godišnjeg troška otplate kredita i ukupnoga godišnjega raspoloživog dohotka poduzetnika u trenutku odobravanja kredita. DSTI (engl. debt-service-to-income) je omjer godišnjeg troška otplate ukupnog duga i ukupnoga godišnjega raspoloživog dohotka poduzetnika u trenutku odobravanja kredita. LTV (engl. loan-to-value) je omjer iznosa odobrenoga kredita i vrijednosti instrumenta osiguranja u trenutku odobravanja kredita.
Poduzetnik se treba pripremiti za sastanak s bankom, jasno predstaviti ideju ili plan i imati odgovore na razna pitanja. Treba znati objasniti zašto radi u toj djelatnosti, poznavati svoju bilancu, objasniti svoju metriku poslovanja i mogućnosti rasta te koliki iznos kredita treba i obrazložiti zašto. Korisno je napraviti popis banaka s kojima se namjerava razgovarati te se naučiti jednostavno predstaviti u razgovoru u 2-3 minute (eng. pitch). Pravi trenutak je za dizanje kredita onda kad već postoji proizvod ili usluga koja ima korisnike te kad se demonstrira napredak kroz prototip ili MVP (eng. minimum viable product). Međutim, ako obrtnik ili poduzetnik nemaju ideju kako će uložiti novac ili nemaju plana, savjetuje se da tada bolje ne tražiti kredit. Ako je tražitelj profitabilan ima veće šanse, kao i onda ako ima privremene probleme koji se još ne vide u financijskim izvještajima.
Neki od alata koji mogu pomoći poduzetniku i obrtniku u pripremi su razni kalkulatori i vodiči za izradu poslovnih planova, predviđanja prihoda, troškova, novčanog toka, korak po korak. Jedan od korisnih alata u izračunu potrebnog kapitala i vremena za dostizanje zone profitabilnosti je YC grafikon savjetničke tvrtke Y Combinator koji se besplatno može koristiti na linku.
Banke pri procjeni poduzeća prvo gledaju njegovu bilancu i provjere razinu radnoga kapitala kao razliku između kratkoročne imovine (novac, zaliha, potraživanja) i kratkoročnih obaveza (obaveze za robu, režije, poreze, kratkoročna zaduženja kod banaka). Primjerice, za banku je poduzeće rizično ako ima udio duga prema imovini (koeficijent zaduženost) veći od 50% te ako mu je neto financijska poluga kao sposobnost poduzeća da pokrije svoje dugove iz bruto redovnog prihoda iz poslovanja veća od 5 (dugoročni i kratkoročni krediti umanjeni za novac u omjeru prema dobiti prije amortizacije).
Po zlatnom pravilu kreditiranja, dugotrajna ulaganja se trebaju financirati iz dugoročnih izvora, a kratkotrajna iz kratkoročnih. Međutim radni kapital se također treba financirati iz dugoročnih izvora jer to predstavlja rezervu sigurnosti u poslovanju. Na taj način procjenjuje se likvidnost poduzeća kao sposobnost unovčavanja imovine a time i solventnost kao sposobnost plaćanja. U pravilu se smatra da će poduzeća koje ima više radnoga kapitala dugoročno bolje poslovati jer u svakom trenutku može proširiti, unaprijediti ili izmijeniti svoje operativno poslovanje. Što je razina radnoga kapitala viša, to je poduzeće pod manjim pritiskom tržišta i sposobnije samostalno financirati rast poslovanja. Međutim, nema točne razine radnoga kapitala koja bi vrijedila za sva poduzeća. Vrlo je bitna i djelatnost poduzeća. Primjerice, za trgovine na malo i ugostiteljstva nije potrebno imati visok radni kapital jer je naplata od kupaca trenutačna i događa se svakog dana. Također se u kratkom roku mogu naplatiti zalihe i neka dugotrajna imovina. No, poduzeća koja proizvode specijalizirane strojeve i u kojima je proces od narudžbe do isporuke i plaćanja dug nekoliko mjeseci ili godina moraju voditi računa o većoj razini radnoga kapitala.
Kredit se najčešće odobrava u nekoliko krugova odlučivanja, od referenta do kreditnog odbora ili uprave. Banke promatraju i selektiraju poduzetnike kroz kriterije tehnika kreditnog bodovanja (eng. credit scoring). Česti su slučajevi poduzetnika kojima je referent u banci rekao da ispunjavaju uvjete za kredit no nakon dodatne provjere oni budu odbijeni zbog „slabog scoringa“. Kreditno bodovanje je matematički alat koji ovisi o zadanim kriterijima te procjenjuje vjerojatnosti neplaćanja, čime banka smanjuje svoje operativne troškove te rizike loših plasmana, tj. nenaplativih kredita.
Ukupni broj bodova dobiva se ponderiranjem raznih pokazatelja tog poduzeća ili obrta. Kriteriji su npr. zrelost poduzeća, pri čemu se poduzeće s dužim „stažem“ na tržištu ponderira većom ocjenom, urednost ranijih otplata kredita itd. Viša ocjena odnosi se na manju vjerojatnost neispunjavanja obveza. Primjerice, raspon scora koji poduzetnik može ostvariti kreće se od 1,5 do 5. Međutim, kreditni odbor banke može postaviti kriterije da npr. sve zahtjeve sa scorom većim od 4 odmah prihvaća i odobrava kredit, one između 3-4 prosljeđuje na daljnju obradu kreditnom odboru, dok odbija sve zahtjeve poduzetnika s vrijednošću scora manjom od 3. Banke u procjeni poduzetnika koriste i razne druge alate, poput umjetne inteligencije u kreditnom bodovanju, logističku regresiju, prediktivnu analitiku, statistiku, izrade profila, kako bi što bolje procijenile njegov bonitet i povećala vjerojatnost uspješnog vraćanja danog kredita.
Autor: mr.sc. Krešimir Golubić, MBA
Izvori: FINA, HNB, HAMAG-BICRO, DZS, Europska komisija, Svjetska banka
Sadržaj internetske objave isključiva je odgovornost razvojne agencije IGRA Grada Ivanić-Grada.
„Razvoj usluga Razvojne agencije IGRA s ciljem unaprjeđenja informiranja za poduzetnike”
