Autorska prava

Hrvatski Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18) koji je dio europske pravne tradicije, pravi razliku između „autorskog prava“ i prava koja su srodna autorskom pravu („srodna prava“). Razlika između ovih prava je u tome što autorsko pravo štiti interese stvaratelja u književnom, znanstvenom i umjetničkom području, dok srodna prava imaju za cilj zaštititi osobe koje ulažu trud te materijalna i druga sredstva u radnje koje su u određenoj mjeri povezane s autorskim stvaralaštvom. Srodna prava su ona koja pripadaju umjetnicima izvođačima, proizvođačima fonograma i videograma, organizacijama za radiodifuziju, nakladnicima i proizvođačima baza podataka. U praksi se događa da autorska i srodna prava, koja mogu pripadati različitim osobama, istodobno postoje na istom „objektu“. Primjerice, pjesma koju slušamo s CD-a može biti zaštićena pravima osoba koje su uložile svoju kreativnost u pisanje teksta i glazbe (te osobe su autori), ali i srodnim pravima, primjerice onima pjevača i glazbenika koji koriste svoje vještine i talent kako bi izveli pjesmu ili pak pravima poduzetnika koji je investirao sredstva u snimanje pjesme na CD.

 

Autorsko i srodna prava se razlikuju po opsegu i trajanju te, općenito promatrano, štite dvije skupine interesa: moralne i imovinske.

 

Moralna prava štite određene osobne veze između autora i njegova djela – autora se tako ovlašćuje da sam odluči hoće li objaviti javnosti svoje djelo i ako da, kada, gdje, kako i pod kojim uvjetima. Nadalje, autor ima pravo biti priznat i označen kao autor djela i usprotiviti se deformiranju, sakaćenju ili uništenju djela te njegovu korištenju na način koji ugrožava autorovu čast ili ugled. U određenim slučajevima autor je ovlašten čak i zabraniti daljnje korištenje svog djela, nakon što je prethodno dao svoj pristanak za to, ako ono šteti njegovu ugledu ili časti (pravo pokajanja). U području srodnih prava, samo umjetnici izvođači uživaju zaštitu nekih svojih moralnih prava.

 

Druga skupina autorskih prava su ona imovinska – autor je ovlašten sa svojim autorskim djelom i koristima od njega činiti što ga je volja, te u konačnici profitirati od svojeg stvaralaštva. Da bi to bilo moguće, Zakon autorima daje ekskluzivno pravo da umnažaju svoja djela u jednom ili više primjeraka, prodaju ili iznajmljuju kopije djela, priopćavaju djela javnosti (primjerice, tako da ga javno prezentiraju, prikažu putem TV programa, učine dostupnim putem Interneta) ili ih prerade (primjerice, na način da izrade prijevod djela ili ga muzički obrade). Pored toga što je sam ovlašten činiti što ga je volja s djelom, autor ima pravo i zabraniti svim drugim osobama da koriste njegovo djelo bez pristanka. Nositelji srodnih prava uživaju slična prava kao i autori, ali su ona uglavnom podložna većim ograničenjima te traju kraće vrijeme.

 

Kod preuzimanja djela zaštićenog autorskim pravom s Interneta, treba uzeti u obzir dva faktora kako bi se utvrdilo je li takvo preuzimanje dopušteno. Prvi faktor je mjesto od kuda je preuzeto djelo, a drugi faktor se sastoji u tome je li djelo preuzeto u cijelosti ili djelomično. Pri tome ne igra ulogu tehnologija s kojom se preuzimalo, sve dok se samim preuzimanjem povrjeđuju autorska prava. Ako preuzimate autorska djela uz naknadu, postoji vjerojatnost da ne povrjeđujete autorska prava (iako postoje određene usluge nezakonitog preuzimanja uz naknadu). Na primjer, ako preuzimate knjige od nakladnika u digitalnom obliku putem njihove web stranice i plaćate naknadu za tu knjigu, smatra se da ste zakonito stekli djelo zaštićeno autorskim pravom. Ili, ako ste preuzeli glazbene isječke na web stranicama njihovih producenata ili putem ovlaštene web trgovine, također se smatra da ste zakonito stekli djelo zaštićeno autorskim pravom. Ovo se naziva preuzimanjem unutar ugovora o licenci, te sve dok ste stranka takvog ugovora ili vam je ova vrsta ugovora omogućila pristup preuzimanju djela zaštićenog autorskim pravom, smatra se da ste zakonito stekli djelo zaštićeno autorskim pravom. Također ako ste član određene platforme koja nudi pristup slobodno dostupnim djelima, kao što su primjerice službene platforme sveučilišta, smatra se da su ovakva preuzimanja zakonita i da se njima ne krše autorska prava. To vrijedi i za autorska djela koja su slobodno dostupna od strane nositelja autorskih prava, koje možete prepoznati, primjerice, po pisanom odobrenju nositelja autorskih prava da se njegov ili njezin rad koriste. Međutim, kada postoji nedoumica je li preuzimanje zakonito ili nezakonito, bilo bi sigurnije pretpostaviti da je preuzimanje nezakonito dok se ne utvrdi suprotno. Drugi faktor je pitanje preuzimanja djela u cijelosti ili djelomično. – zabranjeno je preuzimanje cjeline ili dijela zaštićenog autorskog djela, bez odobrenja nositelja autorskih prava.

 

Prema članku 5. stavku 1. Zakona, „autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu“, pri čemu se kao primjeri navode sljedeće kategorije: jezična djela (pisana i govorna djela, računalni programi), glazbena djela, dramska i dramsko-glazbena djela, koreografska i pantomimska djela, djela s područja slikarstva, kiparstva i grafike, arhitektonska djela, djela primijenjenih umjetnosti i industrijskog dizajna, fotografije, audiovizualna djela, kartografska djela, prikazi znanstvene ili tehničke prirode kao što su crteži, planovi, skice, tablice i dr.

 

Autorsko pravo se stječe samim stvaranjem djela, te se ne zahtijeva registracija djela ili ispunjenje bilo koje druge formalnosti. Djelo se smatra stvorenim u trenutku kada autor izrazi svoju ideju. U slučaju fotografija, autorsko pravo nastaje u trenutku snimanja fotografije na film ili digitalni medij.

 

Iako se za stjecanje prava na djelu ne traži registracija, u slučaju spora autoru može biti korisno posjedovati dokaz o postojanju i autorstvu njegova djela. U Republici Hrvatskoj ovo se može postići pohranjivanjem kopije djela u Hrvatskoj autorskoj agenciji, pri čemu treba imati na umu da pohrana djela ne utječe na stjecanje prava, nego samo služi kao dodatni dokaz postojanja djela.